ensarijka

Darežljivost – najljepša stvar

 Nećete postići dobro sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati.

(Kur’an, sura Ālu ‘Imrān, ajet 92.)

Strane puta bile su zatrpane krpama bijelog snijega. Ali u sredini, bjelina je bila uništena, pomiješana sa braunkastom bojom tragova, utisnutih stopa koje ostavljaše stotine žurnih nogu. Ljudi su jurili tamo-amo, noseći putem pregršt stvari u naručju. Smijali su se i dozivali jedni druge dok se probijaše kroz masu.

Negdje iznad puta, dugačke ruke staroga stabla pružale su se ka nebu. Borilo se i jaukalo dok ih je jak vjetar savijao prema zemlji. Ispod njega, oglasio se gordi zvuk kašlja a predivna jelka širila je i čistila svoje tanke zelene grančice, stresajući čist snijeg koji se rasprši po tlu.

“Mogla sam i pretpostaviti”, reče jelka podrugljivim glasom, “da ćeš se morati dobro potruditi, želiš li ostati uspravan. Ružan si i kada imaš lišće, koje si, eto, izgubio. Pomakneš li se još malo, ostat ćeš potpuno nag.”

“Znam”, odgovori staro stablo. “Sve je navuklo najljepšu odjeću za zimu. Čak i odavdje vidim ukrase što se sjaje na svakom ćošku. A jučer je neki čovjek došao i postavio presvijetle, stvarno predivne lampe na svako drvo koje stajaše uz put, osim na mene, naravno.” Pogledao je sjetno, a komadić rastopljenoga snijega kliznu na tragove stopa, baš kao suza.

“Pa naravno. A zar si mislio da će staviti i na tebe rasvjetu, pa da tvoja ružnoća bude još očitija?!”, podrugljivo će jelka.

“Valjda si u pravu”, odgovori staro drvo, tužnog glasa. “Kad bih se samo mogao negdje skloniti dok zima ne prođe ali evo, tu sam, najružnije biće u svoj toj ljepoti oko mene. Kada bi samo došli i posjekli me…”, i uperi pogled negdje u daljinu.

“Ne želim ti ništa loše”, reče jelka, “al’ si stvarno ruglo za oči. Možda bi za sve nas i bilo bolje kada bi te posjekli.” Još jedanput otrese svoje tanke grane. “Bolje ti je da dobro pripaziš na ta tri mala lista što su ti još ostala. Barem nećeš biti potpuno go.”

“Oh, stvarno sam nastojao”, pojada se staro stablo, “svake jeseni kažem sebi: ‘ove godine neću dati nijedan jedini list, bez obzira na sve!’, ali uvijek neko dođe ko izgleda da mu moji listovi trebaju više nego meni”, i opet pogleda u daljinu.

“Rekla sam ti da ne daš toliko listova onom odvratnom dječaku što raznosi novine”, reče jelka. “Zašto si uopće i spustio grane još niže, da ih on dohvati? Ne možeš reći da te nisam tada upozoravala.”

“Ma jesi”, odgovori staro stablo, “ali tako su ga usrećili. Čuo sam da ih je ubrao kako bi ih odnijeo bolesnoj mami.”

“Ja, ja, svi oni imaju neke razloge”, promrlja jelka. “Naprimjer ona djevojčica… farba listove radi proslave... ma jašta. To su bili tvoji listovi, ne njeni.”

“Stvarno ih je dosta uzela, zar ne?!”, reče staro stablo i kao da mu se pojavi blagi osmijeh.

Iznenada, hladan vjetar zapuha i malehna braunkasta ptica pade na zemlju, baš ispod starog stabla. Sva je drhtala, bilo joj je previše hladno da raširi svoja krila. Staro stablo čeznutljivo je pogleda, te brzo otkači i svoja posljednja tri lista. Zlatasti listovi krenuše na tle, nježno se spustiše na pticu te se ona smiri grijući se od njih.

“E vala, sad’ si pretjer’o!”, dreknu se jelka. “Otkačio si i zadnji list. Ujutro ćeš biti ubjedljivo najružnije stablo u cijelom gradu.”

Staro stablo ništa ne odgovori. Umjesto toga, raširilo je svoje gole grane koliko god je moglo, ne bi li spriječilo snijeg da pada na malu pticu. Mlada jelka okrenu se bijesna, i tek tada opazi nekog slikara koji je stajao u neposrednoj blizini, sav udubljen u svoje četke i platno. Odjeća mu je bila stara i poderana, a lice mu bijaše tužnog izraza. Mislio je na svoje najdraže, i prazno i hladno jutro koje će ih dočekati, jer nije uspio prodati ni jednu sliku, evo već mjesec dana.

No, jelka nije to vidjela. Umjesto toga, okrenula je leđa starom stablu i podrugljivo rekla: “Barem te svoje odvratne grančurine drži što dalje od mene. Upravo me slikaju, pa ćeš mi potpuno pokvariti pozadinu.”

“Nastojat ću”, odgovori staro drvo. I podiže svoje grane što više. Skoro je bio mrak kada je slikar završio rad, pokupio svoje stvari i otišao. Jelka je bila dobro umorna od poziranja i lickanja.

Kasno se probudila naredno jutro i dok je gordo tresla snijeg sa svojih predivnih grančica, iznenadila se vidjevši gomilu ljudi kako okružuju staro stablo uzdišući. Čak i oni što su žurili putem, zastali bi makar nekoliko trenutaka.

“Šta bi to moglo biti?”, zamisli se jelka i protegnu se želivši vidjeti da nije možda tokom noći vjetar otkinuo gornji dio starog stabla.

U tome trenu, papir je odletio iz ruke ushićenog raznosača novina i doletio baš na jelku. Jelka se zagrcnu u šoku. Na naslovnoj strani novina bila je fotografija sinoćnjeg slikara koji u ruci držaše sliku velikog u potpunosti bijelog stabla, čije su se ogoljele grane, prekrivene snijegom, širile prema nebu. A ispod njega ležala je malehna ptica skoro prekrivena s tri zlatasta lista. Ispod fotografije bile su napisane riječi: “Najljepši je onaj koji je sve svoje dao.”

Jelka tiho pognu svoju glavu pred nevjerovatnom ljepotom poniznosti starog stabla.

 Hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao je:

 Darežljiva osoba bliska je uzvišenom Allahu, bliska je ljudima, i bliska je Džennetu. Škrta osoba, daleko je od uzvišenoga Allaha, daleko je od ljudi a bliska je Vatri.

 (hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam,  bilježi Tirmizi, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)

Od Ibn-Omera, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: ''Uzeo me Allahov Poslanik za rame i rekao: ''Budi na dunjaluku kao stranac ili putnik''. A Ibn-Omer radijallahu anhu, je govorio: ''Kada omrkneš ne nadaj se da ćeš dočekati jutro, a kada osvaneš ne nadaj se da ćeš dočekati veče, iskoristi svoje zdravlje prije bolesti i

život prije smrti''. (Buhari) Prenosi se da je El Hasan Basri, rahimehullah rekao: “Život na ovom dunjaluku se sastoji od tri dana: juče je prošlo sa onim što si uradio, sutra možda nećeš ni dočekati a danas je za tebe, pa uradi ono što treba da uradiš danas.” (El-Bejheki, E-Zuhd El-Kebir, str. 197)

Ako ozbiljno razmišljamo o prolaznosti dunjaluka, znači da se spremamo za daljni put. A ako smo nemarni, smiješeći se i ne ophodeći se ozbiljno onda su nas njegovi valovi odnjeli na pusto ostrvo sa ostalim nesrećnicima. Iako ne vjerujemo da ćemo vječno ovdje ostati, opet hrlimo ovome svijetu, grlimo ga, a znamo bolje.

Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Primjer mene i ovog svijeta je kao primjer putnika koji odsjedne u podne ispod sjenke drveta a zatim je ostavi." (Billježi Ahmed, Tirmizi, Ibn Madže i Hakim)
U sahih hadisu kojeg bilježi Tirmizi navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se probudi, a Ahiret mu najveća briga, Allah će mu podariti snagu, ispunit će njegovo srce bogatstvom, a dunjaluk će mu doći potčinjen. A ko se probudi, a dunjaluk mu najveća briga, Allah će ga oslabiti, siromaštvo će uciniti među njegovim očima, a od dunjaluka mu neće doći osim ono što mu je propisano.” (Tirmizi 2465 preko Enesa, radijallahu anhu; Ibn Madždže 4105; Ibn-Hibban 72; Ahmed 5/183 preko Zejda ibn Sabita, radijallahu anhu.)

Svrha našeg postojanja je činjenje ibadeta samo Allahu Uzvišenom i nikom drugom. Uzvišeni je rekao: "Džine i ljude sam stvorio samo da Mene obožavaju. Ja ne tražim od njih opskrbu, niti želim da Me hrane. Opskrbitelj je jedino Allah, Moćni i Jaki."(Prevod značenja, Az-Zariyat, 56-58)

Pa ako naše vrijeme na dunjaluku ne iskoristimo u pokornosti i robovanju Njemu, zasigurno ćemo ga onda iskoristiti u nepokornosti Njemu i robovanju lažnim božanstvima. Jer jedan proveden dan u nepokornosti Gospodaru svih svjetova, je izgubljen dan koji nikada više neće osvanuti niti zasjati, koji se nikada više neće povratiti, to je uništena prilika dobroga, zatvorena vrata khajra.
šta onda tek pomisliti za nepokornost Allahu koja traje sedam dana, mjesec, godinu ili čitav život?
“Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da nam se neće te povratiti? I neka je Uzvišen Allah, Vladar istiniti, nema drugog boga osim Njega, Gospodara svemira veličanstvenog!"(Prevod značenja, Al-Mu`minun 115,116).

Ne dozvolimo dunjaluku da nas nadvlada, da nas preokupira tako da samo on bude naša briga, naš teret, naš dan. Ovo ovdje nije naša kuća, nije naš dom. Putnici, prolaznici na ovom svijetu, stranci koji se pripremaju za vječni svijet, mjesto odakle nema više povratka, gdje su računi svi svedeni, a djela izvagana i presuda donesena.
Jer, danas smo poput čestice jedne obične praške, a sutra možda čak nismo ni to.

“Kamo sreće da osjećaš slast u gorkom životu,
Da si zadovoljan, a ljudi srditi.
Kamo sreće da je između tebe i Allaha predio životni,
A između tebe i svijeta pustoš.
Ako ti je ljubav iskrena, sve je onda lahko.
Sve što je na zemlji prašina je.
Pa onome kome je jasno da je svako stvorenje na Zemlji prašina, kako može dati prednost u pokornosti nečemu što je stvoreno nad pokornosti Gospodara svoga?! Kako može tražiti zadovoljstvo praha time sto će srditi Vladara, Darovatelja?! Ovo je doista jako čudno!!!” (Ibn Redžeb el Hanbeli, “Poslanikov savjet Ibn-Abbasu” str. 72)

“Sve što je na zemlji prolazno je, ostaje samo lice Gospodara Tvoga, Veličanstvenog, Plemenitog.” (Prevod značenja, Er-Rahman, 26-27)

Pametan i pronicljiv čovjek zna svoj poraz pretvoriti u pobjedu, dok neznalica od jedne nesreće pravi dva zla. Poslanik, s.a.v.s., protjeran je iz Meke, pa se nastanio u Medini i od nje napravio državu za koju znaju svi historičari svijeta.

Ahmed ibn Hanbel zatvaran je i bičevan, a postao je predvodnik, imam u svojoj zajednici.
Zatvaran je i šejh Ibn Tejmija, pa je postao veliki učenjak.
Serhasi je bio bačen u dno bunara, pa je napisao dvadeset tomova o fikhu.
Iako je bio zarobljen, Ibn Esir napisao je poznato djelo žamiu‐l‐usul, kao i jednu od najvrednijih i najpoznatijih knjiga o Hadisu. Ibn Dževzi bio je protjeran iz Bagdada, pa je postao prvak u sedam kiraeta.
Malik ibn Er‐ Rejb napisao je u smrtnim časovima jednu od najljepših pjesama koja po ljepoti nadmašuje brojne divane pjesama napisane u doba Abasida.
Svim ljudima i za sva vremena u sjećanju će ostati elegija koju je napisao Ebu Zuejb povodom smrti svojih sinova.

Kada te snađe kakva iznenadna nedaća, pogledaj u stranu odakle će izlaz doći. Kada ti neko ponudi čašu limuna, uzmi je i u nju stavi šećera. Ako ti neko pokloni zmiju, iskoristi njenu skupocjenu ljušturu, a drugo ostavi. Ako te ugrize škorpija, znaj da njen ugriz najbolje štiti tvoje tijelo od zmijskog otrova. Sve situacije u životu prilagodi sebi, tako da uvijek iz njih ubireš cvijetove i korisne plodove. "Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas" (El‐Bekara, 216)

U jednoj tamnici bijahu dva pjesnika, pesimista i optimista. Prije odlaska na pogubljenje, pogledali su kroz zatvorsko okno. Optimista je svoj pogled uputio prema nebu i zvjezdama, pa se nasmijao. Drugi je pak zurio u blato i lokve na obližnjoj ulici, te mu suze počeše teći niz lice. Razmisli o ova dva čovjeka i znaj da zla nema, a daje dobro vječno i konačno.

Iz knjige: Ne tuguj (Aid el Karni)

Svako jutro koje otkrijem u ovoj dunjalučkoj čekaonici,opirem se da ne lutam njezinim prašnjavim stazama iskušenja. Nagutah se ja ove dunjalučke prašine,koja mi ponekad u momentima dah oduzima a ponekad toliko u prsima pritišće.Izbjegavam poslije sve što mi je teret duši i sve što mi je bučno i sjetim se mira kojeg ću InšAllah u Njegovoj tišini naći.Pa se ko za vjetar uhvatim i lebdim od Njegove ljubavi,pa ponekad ni ne dišem nego samo trepćem da osjetim koliko Ga moje srce voli. Nekad i ne želim da me drugi shvate,to se treba osjetiti.... I živim svaki dan iz početka zahvalna Milostivom koji mi je to pružio i ne dozvoljavam da mi bude tijesno,jer kako kažu, poslije kiše sunce nas obasja. I potroše se godine a neki nikad ni ne saznaju zašto su na ovaj svijet stvoreni ili opet ne žele da znaju. Pa i sama shvatim da je dunjaluk za njih ništa drugo do utrka za njegovim nasladama. Počesto mi kažu isti oni, kako ih moje rasuđivanje dunjaluka boli,a ni oni sami ne znaju da njihovo rasuđivanje moje ljubavi prema Milostivom,baš za mene predstavlja nasilje i bol..... Ali ja sam samo putnik na ovom prašnjavom dunjaluku,u ovoj prašnjavoj dunjalučkoj čekaonici. I trpim se koliko god mogu i umijem,sve do samog kraja ,dok ne stignemo do mjesta koje nas na dvije strane razdvaja(Džennet;Džehenem). Ali eto ne sanjamo svi jednako,i kad sanjamo jedni drugima ne smetamo a čim se probudimo zasmetamo a ni sami često ne znamo zašto......